Our Racing Heritage - 1980 - Yamaha Motor Europe

1980 - 1989

Svojim, tada jedinstvenim, stilom vožnje – viseći s motocikla u zavojima – „kralj Kenny” Roberts izborio je povijesnu treću uzastopnu pobjedu na Svjetskom prvenstvu u klasi 500 ccm i tako sa stilom započeo 1980-te.

Godine 1980., odgovarajući na neprestane napore konkurencije za nadjačavanje tvrtke Yamaha, predstavljen je prvi model YZR500 opremljen aluminijskim okvirom (0W48) i njegov inačica (0W48R), što je omogućilo da njegov 4-cilindrični linijski agregat ima dva vanjska cilindra te da ispušni otvori budu okrenuti prema natrag. Zahvaljujući izvanrednoj sposobnosti vozača Kennyja Robertsa i neprekidnim tehnološkim inovacijama proizvođača, Yamaha je mogla zadržati prijestolje najjače klase. Međutim, konkurencija je puhala za vratom. Kao protumjeru naporima konkurenata, Yamaha 1981. g. uvodi model YZR500 (OW53) s agregatom 0W48R na aluminijskom okviru zajedno s modelom YZR500 (OW54), koji je pokretao Yamahin prvi agregat s četiri cilindra u dva reda. Nažalost, nepredviđeni mehanički problemi i nekoliko izostanaka s natjecanja zbog lošeg zdravstvenog stanja Kenny Robertsa u to vrijeme izbacili su ga iz natjecanja za prvenstvo.

Yamahin V4 motor prvi put je predstavljen 1982. godine na Austrijskom GP-u. #3 Kenny Roberts u prvom redu.
Shvativši kako je doba rednog 4-cilindričnog agregata završeno, Yamaha je željela radikalne promjene i nove mogućnosti. U 1982. g. Yamaha je ušla s dvije verzije modela YZR500. Jedna je bila model YZR500 (0W60) – napredna verzija modela 0W54 koju je pogonio agregat s četiri cilindra u dva reda induciran rotirajućim ventilom.

Kenny Roberts i Barry Sheene, koji je tijekom 1981. g. pratio Robertsa, odmah su osigurali 1 do 2 borbe za postolje u završnom krugu na otvaranju Velike nagrade svjetskog prvenstva u Argentini, naglašavajući tako visoku razinu razvoja novog modela. Alternativna verzija, model YZR500 (OW61), koji je te godine debitirao u austrijskoj utrci u Salzburgringu, prvi je trkaći motocikl od 500 ccm s V4 agregatom. To je bio ambiciozan projekt s nekonformističkim eksperimentalnim tehnologijama koje je razvila Yamaha.

Ovo je uključivalo dvostruke bregaste osovine s malom količinom površina izbočenih prema naprijed, novu konfiguraciju okvira koja je eliminirala odjeljak donje petlje i vodoravno postavljenu jedinicu stražnjeg ovjesa. Projekt je naišao na brojne poteškoće, no Yamaha nije mogla zaustaviti svoj izazov da nastavi s novim inovacijama. Te godine, Kenny Roberts, koji je prema potrebi prelazio s jedne na drugu verziju modela YZR500, završio je prvenstvo na četvrtom mjestu.

Graeme Crosby, koji je vozio samo model 0W60, u ukupnom je poretku završio na drugom mjestu. Iako je Yamaha te godine propustila naslov prvaka, nije bilo sumnje da su ti motocikli klase Superbike označili važnu prekretnicu koja je uvelike utjecala na Yamahin budući tehnološki napredak.
#7 Barry Sheene vozio je Yamahu od 1980. do 1982. god.

Eddie Lawson 1983.,njegove prve godine u klasi GP 500.
Model YZR500 (OW70) iz 1983. g. imao je snažan, kompaktni V4 agregat postavljen na revolucionarni aluminijski Deltabox okvir. Novi motocikl mogao je nadmašiti Yamahine konkurente u 1982. g., npr. Suzuki. Međutim, iskrsnuo je još jedan izazivač – Honda. I Kenny Roberts (za Yamahu) i Freddie Spencer (za Hondu) žestoko su se borili za naslov prvaka kada je okršaj u prvenstvu došao do završne utrke u San Marinu. Iako je Kenny Roberts pobijedio u ovoj utrci, nedostajalo mu je dva frustrirajuća boda za osvajanje naslova prvaka. Kasnije je najavio povlačenje sa Svjetskog prvenstva za veliku nagradu.

Eddie Lawson zamijenio je „kralja Kennyja” i vozio model YZR500 (OW76) s V4 pogonom i sustavom ubrizgavanja rebrastog ventila u kućište bregaste osovine poznat po vrhunskim performansama pokretanja i održavanja, a koji je bio rame uz rame Hondinom V4 agregatu Freddieja Spencera. Ovaj put bio je to Eddie Lawson koji je 1984. g. osvojio Veliku nagradu svjetskog prvenstva u klasi 500 ccm upisavši peti naslov prvaka za Yamahu.

Nažalost, sljedeće je godine Yamaha ponovno izgubila naslov prvaka od Honde, koja je značajno poboljšala svoj V4 agregat, iako su Eddie Lawson (Tim Marlboro) i Christian Sarron (Tim Gauloises) završili na zavidnom drugom i trećem mjestu sa svojim modelima YZR500 (OW81).

Godine 1986., Yamahine poboljšane agregate YZR500 (OW81) vozilo je pet vozača – Eddie Lawson, Christian Sarron, Rob McElnea, Rand Mamola i Mike Baldwin. Svih pet završilo je u prvih 6 vozača prvenstva, a Eddie Lawson osvojio je naslov prvaka. U tom je procesu Yamaha osvojila svoj prvi naslov najboljeg konstruktora u 11 godina.

Zbog određenih poteškoća u sezoni 1987., Randy Mamola je na Yamahi zauzeo drugo, a Eddie Lawson treće mjesto. Godine 1988. Eddie Lawson ponovno je vratio naslov najboljeg vozača prvenstva, dok je buduća zvijezda Wayne Rainey pokazao svoj potencijal. Iako sljedeće godine Rainey ne uspijeva osvojiti naslov najboljeg vozača prvenstva, Amerikanac upisuje tri pobjede, čime si podiže samopouzdanje. Godina 1989. također je bila godina kada Yamaha ugrađuje zapisivač podataka na model YZR500 kako bi prikupila razne podatke – položaj gasa, broj okretaja motora, brzinu vozila, vrtnju kotača i hod ovjesa – tijekom vožnje. Ovaj je uređaj uvelike doprinio daljnjem razvoju Yamahinog znanja o utrkivanju.
1988: #3 Eddie Lawson - trostruki prvak klase 500 - i njegov nasljednik #17 Wayne Rainey

Wayne Rainey (lijevo) pobjeđuje prvi put na Britanskom GP-u 1988. Svojim specifičnim stilom probijanja na početak od starta, te držanja tog tempa do kraja utrke.

Carlos Lavado, koji je osvojio prvu titulu 1983. na TZ250, 1986. prebacuje se na YZR250.
Iako je u klasi 250 ccm Velike nagrade svjetskog prvenstva većina vozača upotrebljavala Yamahin model TZ250, one su postupno krajem 70-ih bile manje prisutne na postoljima. Također, unatoč naporima za povećanje konkurentnosti motocikla (monokrižni stražnji ovjes i disk kočnice iz 1976. g., okvir i stražnja vilica s modela YZR500 Kenny Robertsa iz 1979. g.) tvornički i tvornički podržavani timovi nastavili su se boriti.

Kako bi se stvorio moćniji agregat većeg okretnog momenta od modela TZ250 iz 1981. g., provrt od 54 mm x 54 mm i hod cilindra naslijeđen od modela TD-3 izmijenjen je tako da je hod skraćen. Model je također imao novi, posebno dizajnirani Yamahin sustav pogonskih ventila (YPVS) koji je eliminirao padove u krivulji okretnog momenta. S modelom TZ250 napravljen je veliki korak naprijed.

Naredni vozač, Francuz Jean-Louis Tournadre, iskoristio je te promjene 1982. g. i Yamahi osigurao prvi svjetski naslov najboljeg u klasi 250 ccm u gotovo deset godina. Yamaha je s Carlosom Lavadom 1983. g. osvojila naslove za najboljeg vozača i konstruktora, ponavljajući to s Christianom Sarronom 1984. g. tri puta zaredom.

Nažalost, poboljšana konkurencija zaustavila je sve veći niz pobjedeničkih naslova tvrtke Yamaha, unatoč njezinim naporima 1985., 1986. i 1988. za obnovom konkurentnosti modela TZ250. U međuvremenu, istodobni razvoj doveo je do stvaranja tvorničkog stroja, modela YZR250 (0W82), koji je imao V-2 agregat s konfiguracijom istodobnog paljenja i dvostrukom bregastom osovinom i koji je napravljen kao prototip tijekom naprednog razvoja modela YZR500.

YZR250 sudjelovao je na Velikoj nagradi svjetskog prvenstva u klasi 250 ccm i japanskom prvenstvu u cestovnim utrkama 1986. g. Na Velikoj nagradi svjetskog prvenstva u klasi 250 ccm Carlos LAVADO osigurao je svoj drugi naslov prvaka, dok je Shinji Katayama osvojio japansko prvenstvo. Narednih godinama, vozači Luca Cadalora, Juan Garriga i Jean-Philippe Ruggia, neprekidno se utrkujući preuređenim verzijama modela YZR250 bili su postojano među vodećim vozačima.

YZR250 opremljen je 1990. g. agregatom V-2 pod kutem od 90° s jednom bregastom osovinom i uparenim djeliteljem snage, koji će Yamahu voditi prema još jednom uspješnom izazovu za naslov najboljeg na Velikoj nagradi svjetskog prvenstva u klasi 250 ccm. Zbog napretka u drugim klasama cestovnih utrka krajem 70-ih, Svjetsko prvenstvo u izdržljivost započelo je 1980. g., a od 1988. g. obilježava se početak Svjetskog prvenstva u klasi Superbike.

U SAD-u, propisima AMA-F1 za utrku Daytona 200 nametnuta su ograničenja promjera rasplinjača na 2-taktnim strojevima, uključujući Yamahu TZ750, a osim toga dopušteno je da se 4-taktni motocikli od 1.000 ccm mogu utrkivati s 2-taktnim trkaćim motociklima u klasi 500 ccm koji se natječu na Velikoj nagradi. Na utrci Daytona 200, 1980. g., gdje su se ovi novi propisi prvi put uveli, to je bio model TZ750 kojeg je vozio Patrick Pons i koji je pobijedio u utrci. Sljedeće godine model TZ750 pokazao je potpunu dominaciju i zauzeo je prvih devet mjesta.

U utrku Daytona 1982. ušlo je ukupno 133 motocikala, no Graeme Crosby na modelu YZR750 (0W31) izašao je kao pobjednik. Nadalje, u 1983 i 1984 Kenny Roberts vozio je na modelu YZR700 (OW69) – izmijenjenoj verziji modela YZR500 (OW60) – i s njime Yamahi izborio 13tu uzastopnu pobjedu na natjecanju Daytona 200. Godine 1985. Daytona 200 premještena je iz klase AMA-F1 u klasu Superbike, u kojoj se upotrebljavaju 4-taktni serijski motocikli (od 750 ccm ili manje).

Te godine Yamaha nije mogla sudjelovati zbog problema u pripremi. Međutim, Eddie Lawson odvezao je model FZ750 (20 ventila, DOHC) do pobjede – Yamahine prva velika pobjeda s 4-taktnim agregatom. U Japanu je model F750 zamijenjen novom klasom 500 ccm koja je 1981. g. utemeljena kao vrhunska kategorija japanskog prvenstva u cestovnim utrkama. Modeli Yamaha YZR500s, Honda NR500s i Suzuki NGT500s stajali su jedan uz drugog na utrkama snažnog natjecateljskog karaktera poput onih na Velikoj nagradi svjetskog prvenstva, koje je na kraju osvojio Keiji Kinoshita na modelu iz redovitog proizvodnog programa tvrtke Yamaha TZ500. Naredne sezone donijele su neprestane borbe između vozača Yamahe i Suzukija, a oba su se proizvođača izmjenjivala na vrhu.

Utrka „8 sati Suzuke” 1980. g. postala je dio Svjetskog prvenstva u izdržljivosti. Yamaha je u ovu utrku ušla prvi put 1984. g. s agregatom utemeljenom na modelu XJ750E, kojeg su vozili vozači Yamahe Hiroyuki Kawasaki i Shinichi Ueno. Naredne godine Yamahin tim iz snova Kenny Roberts i Tadahiko Taira ušli su u utrku na 20-ventilskim modelima FZR750. Bez obzira na nadmoćnu prednost u utrci, pobjeda je izgubljena zbog mehaničkog kvara. Konačno su 1987. g, Kevin Magee i Martin Wimmer Yamahi donijeli prvu pobjedu na utrci „8 sati Suzuke”. Sljedeće su godine Wayne Rainey i Kevin Magee postigli dominantnu drugu pobjedu. Na terenskim utrkama s početka 80-tih, Yamaha se natjecala u tri klase – 125 ccm, 250 ccm i 500 ccm, prvenstveno usmjerena na zadnju.

U ovom je desetljeću Yamaha osvojila šest naslova najboljeg vozača prvenstva i tri naslova najboljeg proizvođača prvenstva, kojima su pokazali ne samo da su moćni konkurent u cestovnim utrkama, već i u motokrosu.
1987. Suzuka 8 sati: zamjena kočionih pločica prilikom zamjene guma je trajala predugo. Zato je #21 Kevin Magee morao ostati što duže na stazi sa svojoj YZF750.

Yamahin prvi naslov prvaka osvojio je 1981. g. britanski vozač Neil Hudson, koji je osvojio naslov najboljeg vozača prvenstva u klasi 250 ccm na modelu YZM250 (OW50). Godinu dana kasnije, pod vodstvom menadžera tima Mikkola, Danny Laporte prvi je Amerikanac koji je na modelu YZM250 (OW57), jednom od posljednjih 2-taktnih zrakom hlađenih modela, osvojio svjetsko motokros prvenstvo u klasi 250 ccm i također donio Yamahi drugi naslov najboljeg proizvođača prvenstva.

Godine 1983., nakon što je na model YZM500 (OW64) postavljen novorazvijeni monokrižni ovjes s donjom vezom, Šveđanin Hakan Carlqvist izborio je naslov najboljeg u klasi 500 ccm sa samo sedam poena razlike. Unatoč raznim naporima, Yamaha nije mogla ostvariti značajniji rezultat u ovoj klasi i 1988. godine prestala je sudjelovati. Motocikli od 250 ccm pokazali su tijekom vremena brzine veće od srodnih modela s većim agregatima te su zbog rastuće zabrinutosti o utjecaju na okoliš postali prvenstveni izbor.

Jacky Vimond - Motocross prvak klase 250 1986. godine - pobjeđuje u 11 od 24 utrke.
U klasi od 250 ccm, nadolazeća zvijezda, Francuz Jacky Vimond, postao je svjetski prvak 1986. g., dok je Yamaha dobila naslov najboljeg proizvođača.

U klasi 125 ccm, Nizozemac John van den Berk 1987. g. odnio je tijesnu pobjedu na prvenstvu i postao je prvi Yamahin svjetski prvak u motokrosu u klasi 125 ccm. Sljedeće godine, nakon što je nastupio u klasi 250 ccm, osvojio je svoj drugi svjetski naslov najboljeg vozeći model YZR250M.

U Superkros prvenstvu AMA 250 ccm, 1980. g., naslov najboljeg vozača osvojio je Mike Bell, dok je Broc Glover, koji se preselio u klasu 500 ccm, osvojio naslov najboljeg na Prvenstvu serije državnog natjecanja u motokrosu AMA za 1981., 1983. i 1985. Rick Johnson osvoji je naslov najboljeg 1984. g. na modelu YZ250 iz redovnog proizvodnog programa.

Budući da je motokros dobio popularnost, vozači su češće mijenjali timove. Zahvaljujući ovome, Yamaha je izgubila obećavajuće vozače te je u drugoj polovici osamdesetih godina postala manje konkurentna u većini klasa. Ovaj nedostatak konkurentnosti imao bi značajan utjecaj u 1990-ima.

Tijekom 1980-ih, ponovno su postali traženi motocikli za vožnju prirodnim terenom, a 1987. g. Yamahin vozač Atsushi Ito donio je Yamahi prvu pobjedu na japanskom prvenstvu u vožnji prirodnim terenom u 13 godina, vozeći model TY250R, natjecateljski stroj iz redovitog programa proizvodnje koji je imao povezani monokrižni ovjes. Naslov pobjednika ponovno je osvojio 1988. i 1990.

Jean-Claude Oliver (lijevo), uvoznik Yamahe za Francuske, koji kasnije postaje predsjednik Yamaha Motor Francuska, na XT600 Ténéré 1985. godine.

Reli Paris-Dakar službeno je priznat od strane FIA-e (Fédération Internationale de l ' automobili) 1983.g. i Yamaha je ponudila punu potporu sudjelovanjem svojih modela. XT500 koji je pokazao pouzdanost i izvanredne performanse u prethodnim događanjima na ovom reliju, ustrajno je razvijan u izmijenjene modele XT550, XT600 i XT600 Ténéré. Iako su se ovi motocikli ponekad natjecali za ukupnu pobjedu, postalo je očito kako uzbudljivim jednocilindričnim agregatima nedostaje snage kako bi parirao novoj velikoj zapremnini, 2-cilindričnih agregata u svojoj konkurenciji. Yamaha je, s vozačem Jean-Claude Olivier – izvršnim direktorom Yamahina francuskog uvoznika Sonauto, nastupila na 8. Reliju Paris-Dakar s 20-ventilskim, 4-cilindričnim, DOHC modelom FZ750 Ténéré i okončala utrku na 12. mjestu. Inspirirana takvom strastvenošću, Yamaha je razvila jednocilindrični tvornički stroj YZE750 Ténéré (OW93) kako bi nastupila na utrci 1988. g. i (OW94) za sljedeću sezonu. Obje godine, talijanski vozač Franco Picco došao je nadomak pobjede, ali ostao je kratak i završio na drugom mjestu. Iako bez pobjede, razvoj je popločao put do slavnog novog doba.
Nakon pobjede 1979., #50 Cyril Neveu osvaja Dakar reli opet 1980. godine na
modificiranom XT500.

Vodeno-hlađeni, 4-cilindrični FZ750 Ténéré; velike snage i 30kg teži od XT600 Ténéré . S još neotkrivenim potencijalom.

Izvorne informacije i fotografije:

Spirit of Challenge - 60 godina uspjeha u utrkama Yamahe

©Yamaha Motor Europe N.V. / Yamaha Motor Co., Ltd.

Informacije i slike na ovim stranicama ne smiju se upotrebljavati za komercijalne i ne-komercijalne svrhe bez pismenog odobrenja Yamaha Motor Europe N.V. i Yamaha Motor Co., Ltd. Vozite se sigurno i poštujte sve zakone na cesti.